Vuuukoovviii....

Osobine

Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.

* Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Letonije, bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.

* Najmanji vukovi žive na Prednjem Orijentu i na Arapskom poluotoku. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.

Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.

Rasprostranjenost

Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.

Životni prostor

Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u ledenim područjima Arktika, kao i u pustinjama sjeverne Amerike i centralne Azije. Većina vukova nastanjuju travnata područja i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja. Svi čopori imaju teritorije čija veličina često ovisi o količini plijena ili terenu. Veličina teritorija može biti između dvadesetak do par tisuća kilometara i često varira zbog migracije plijena. Čopor će često obilaziti svoj teritorij i ponovno ga obilježavati, ponajviše alfa par. Teritorij obično obilježavaju urinom i izmetom premda to često čine i uz pomoć žlijezdi na šapama te lizanjem ili trljanjem tijela o obližnja drveća i kamenje. Time daju drugim vukovima na znanje da određeno područje pripada njima (to također mogu i činiti zavijanjem). Vukovi su jako zaštitnički nastrojeni što se teritorija tiče ali sukobi čopora nisu česti jer se obično međusobno izbjegavaju. Ipak, ako nepoznati vuk upadne na njihov teritorij čopor će ga odmah otjerati ili ubiti.

Način života

Ponašanje i socijalna organizacija

Na vrhu svakog čopora je par alfi, mužjak i ženka. Odmah ispod njih po zapovijednom lancu je beta, a najniži vuk je omega.

Sporazumijevanje

Vukovi se sporazumijevaju govorom tijela, mirisom i ponekad zvukovima, a najčešće koriste rep i uši.

Kad vuk želi pokazati svoju nadmoć ukočit će sebe i rep. Uši će mu biti uspravne i usmjerene prema naprijed, krzno će se malo nakosriješiti, a rep podići. Zuriti će u poniznog vuka, a može i pokušati stati preko njega tako da ponizni vuk leži na zemlji dok je dominantni nad njim. Ljutom vuku će nakostriješiti krzno na vratu i leđima, počet će režati, uši će mu biti uspravne, a usne će mu se podići pokazujući očnjake. Može se i pognuti tako da bude u položaju za skok i napad. Uplašeni vuk će se pokušati učiniti što manjim i tako izgledati kao manja prijetnja. Skupit će se, uši će priljubiti uz vrat i podviti rep te početi cviliti. Veseli će vuk mahati repom kao pas i isplaziti jezik. Zaigrani vuk će podići rep preko leđa i mahati njime te se nakloniti, prednjim dijelom pri zemlji. Ovako se često ponašaju i psi pri igri. Pokoran vuk će se ponašati kao i uplašeni i lizati dominantnog vuka oko gubice (što je rep podvijeniji i što je vuk skučeniji to je veća pokornost), a najveći prikaz pokornosti je kada vuk izlaže svoj ranjivi vrat i trbuh tako da legne na leđa i noge privije uz tijelo. Obično i cvili.

Razmnožavanje

Iako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan društveni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uvjetima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa obično i nema puno borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.

Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.

Ishrana

Osnovu vučje hrane čine veliki biljožderi, pri tome lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Europi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodavce kao što su zečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.

vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljožderima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.

Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu kukce.

Čovjek i vuk

Domesticiranje vuka



Danas je dokazano da domaći pas potječe od vuka. Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. "pra-pas" odvojio od vuka još prije više od 100.000 godina.

Jedna pretpostavka je, da se vuk priključio čovjeku prije oko 14.000 godina kako bi se hranio ostatcima ljudske hrane. S vremenom je postao pitomiji, a ljudi su spoznali moguću korist od njih (tzv. torf-pas). Prema drugoj pretpostavci, vuk je u početku služio kao izvor mesa, prije nego se spoznalo da kao domaća životinja može biti koristan i na drugi način.

Kod nekih pasmina domaćih pasa se srodnost s vukom još jako dobro može vidjeti. Psi pratipa (grupa 5 u FCI kasifikaciji) kao što su samojed, sibirski haski, aljaški malamut, kanaanski pas i akita inu pokazuju i danas svojim izgledom srodnost s vukom, kao što je šiljasta njuška, šiljaste i uspravne uši i četvrtasta građa tijela. i neke druge pasmine, kao recimo njemački ovčar pokazuju još određenu sličnost s vukom. Ali mišljenja da to dokazuje njihovu bližu srodnost s vukovima spada u područje mitova.

Tijekom 20. stoljeća su u Češkoj, Nizozemskoj i Italiji rađeni pokusi s uzgojnim križanjem nekih psećih pasmina s vukom. U međuvremenu se ti pokusi smatraju neuspjehom, jer je kod križanaca u većini slučajeva dolazilo do dominantng izbijanja vučjih osobina, kao što je plašljivost, neprilagodljivost življenju uz čovjeka u urbanim uvjetima.

Odnos čovjeka prema vuku

Poštovanje

Veliki broj naroda koji su živjeli od lova su u vuku vidjeli ravnopravnog ili čak nadmoćnog konkurenta čijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili i štovali ih. Imena koja su česta u sjevernoj Europi a potječu od naziva "vuk" (Wolf, Wolfgang, Wolfhard) podsjećaju na štovanje vuka prisutno u kulturama naroda lovaca. Osim toga, smatralo se da određeni dijelovi vučjeg tijela imaju i ljekovita svojstva.

Vuk kao čovjekov neprijatelj

Nasuprot navedenom, u tzv. sjedilačkim kulturama se vuk smatrao neprijateljem koji ubija korisne životinje. Od srednjeg vijeka pa sve do ranog razdoblja novog vremena je odnos čovjeka prema vuku bivao sve više određen strahovima i demoniziranjem vukova. Snažno širenje naselja i poljoprivrednih površina i držanje stoke na otvorenom, kao i naročito, sve do 19. stoljeća raširena, šumska ispaša goveda, ovaca, svinja i konja, dovodila je do velikih gubitaka tih životinja od vukova. Iako su sigurno mnoga izviješća o gubitcima bila neumjereno pretjerana, a dio gubitaka su sigurno izazvali i psi-skitnice, stvarni gubitci kod takvog načina stočarenja su za seljake bili značajni. Ovoj prehrambenoj konkurenciji između čovjeka i vuka, ubrzo se pridružila i konkurencija u lovu.

Ovakav odnos prema vuku doveo je u zapadnoj i srednjoj Europi do besprimjernih progona, čiji cilj je bio, neovisno o mogućim posljedicama, potpuno istrijebljenje vukova. Vuk je tako, između ostalog, istrijebljen u Velikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen 1743.), Danskoj (1772) i Njemačkoj (1904). U južnoj i istočnoj Europi je postojala puno veća tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zvijerima). I tu su, nakon značajnijih šteta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije bio uništenje cijele populacije.

Napadi na čovjeka

Dok su gubici stoke koji se pripisuju vukovina nesporni, napadi na čovjeka nikada nisu dokazani. Sigurni dokazi da je zdravi vuk napao čovjeka nikada nisu podastrti, niti u sjevernoj Americi, niti u Europi.

Ugroženost i zaštita


U vrijeme kad je vuk u velikim dijelovima Europe bio već iskorijenjen(19. stoljeće), živio je u Mađarskoj, Galiciji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Srbiji, Rumunjskoj, Poljskoj, Rusiji i Skandinaviji.

U velikim dijelovima svijeta gdje (još) živi, vukove i danas aktivno progone. Međutim, sve više se jača spoznaja, da vuk ne predstavlja opasnost ni za čovjeka niti za poljoprivredu. Prihvaća se spoznaja, da u okviru zaštite okolišatreba zaštititi i vuka kao dobrodošli sastavni dio faune.

U Europi je vuk zaštićen s tri međudržavna dogovora:

* Washingtonskim sporazumom o zaštiti vrsta (CITES, Convention on International Trade in Endangered Species of Wild Fauna and Flora)
* Bernskom konvencijom i
* FFH-smjernicama (Fauna-Flora-Habitat-Richtlinie).

Sva tri dokumenta predviđaju zaštitu i zabranu trgovine živim vukovima kao i dijelovima njihovog tijela, kao i zaštitu njihove životne sredine te sadrže i obavezu da zemlje koje su potpisnici na odgovarajući način to pitanje riješe i svojim nacionalnim zakonodavstvom.

Vukovi u Hrvatskoj

Prema najnovijoj procjeni Državnog zavoda za zaštitu prirode iz rujna 2006. godine, u Hrvatskoj živi od 180 do 240 jedinki vuka, raspoređenih u nešto više od 40 čopora.

Prema kriterijima Svjetske zaklade za zaštitu prirode (IUCN), vukovi su na Crvenoj listi sisavaca u Hrvatskoj, dakle na popisu ugroženih vrsta. Vukovi u Hrvatskoj stalno su prisutni na području Gorskoga kotara, Like i Dalmacije, odnosno na području veličine 17 468 km2 ili na 32,4% ukupne površine kopnenoga dijela Hrvatske. Područje na kojemu se vukovi povremeno pojavljuju, su područja oko Dinarida. Na području Istre (osim Ćićarije i Učke), kontinentalne i nizinske Hrvatske vukova nema. Praćenjem smrtnosti vukova na području cijele Hrvatske u razdoblju od 1986. do 2006. zabilježeno je smrtno stradanje 144 vukova. Glavni uzrok smrtnosti vukova je čovjek, 83%, gdje kao uzrok prevladava odstrjel (47%), pa stradanje od prometa (34%), dok su drugi ljudski uzroci sporadični. Smrtnost izazvana prirodnim uzrocima zastupljena je sa 7%, od čega bolesti prevladavaju (6%), dok je smrtnost izazvana od drugih vukova zastupljena s 1%.

Vuk u mitovima i književnosti

Dvojaki karakter odnosa ljudi prema vuku koji je bio istovremeno štovan ali je i ulijevao strah, odrazio se u mnogim mitovima, bajkama i basnama kao i književnim djelima. U tu grupu spadaju i vjerovanja u vukodlake. U mnogim kulturama, među ostalim neka sjevernoamerička indijanska plemena kao i Turkmeni i Mongoli, se vuka smatra totemom.

Uzbeci i Huni izvode porijeklo svojih naroda od vuka, a stari Turci su vučicu smatrali svojom pramajkom.

Prema rimskoj mitologiji je Romula i Rema dojila vučica. Slično vjerovanje je postojalo i u Slovačkoj, a i Kira, osnivača Perzijskog carstva je, prema vjerovanju, othranila vučica.

U književnosti se vuk pojavljuje u basnama, kao kod Ezopa i bajkama, kao u Crvenkapici braće Grimm.

U suvremenoj književnosti poznate su priče o vukovima Rudyard Kiplinga (Knjiga o džungli) i Jack Londona (Zov divljine, Bijeli očnjak). U djelu Hermanna Hessea Stepski vuk on se pojavljuje kao simbol usamljenika.

VUKOVI





Vuk ide u red najvrjednijih najprilagodljivijih predatora među sisavcima. Najveći je pripadnik porodice pasa.
Postoje tri vrste vukova. Sivi vuk (Canis lupus), Crveni vuk (Canis
rufus) i Etiopijski vuk ili abesinijski vuk (Canis simensis). Uz tri
temeljne vrste vuka postoje i brojne podvrste sivog vuka.

SIVI VUK:




Sivi vuk je zvijer koja spada u porodicu pasa i najrašireniji je veliki
kopneni grabežljivac sjeverne Zemljine polutke. Najveći čopor vukova
zabilježen je na području NP Yellovstone u SAD-u i brojao je čak 37
jedinki. Smatra se da domaći pas potječe od davno izumrle vrste
europskog vuka od koje je naslijedio osnovne osobine.
Morfološka obilježja i obojenost krzna variraju ovisno od podvrste, staništa i godišnjeg doba.
Sivi vuk je snažna životinja dugih nogu s pet prstiju na prednjim i
četiri na stražnjim nogama. Ima široko čelo, kratke uške, koso
postavljene oči i jake čeljusti koju čine 42 zuba. Tijelo mu je
prekriveno gustom dlako, koja je na području vrata dulja.


CRVENI VUK:




Crveni vuk, inače rođak šire rasprostranjenijeg sivog vuka, je nekad
nastanjivao jugoistočni dio SAD-a. Ali krajem 1970-ih, njihova
populacija drastično opada na svega nekoliko desetaka, koji su se
zadržali na predjelu granice Texasa i Louisiane.
Zbog bojazni od krajnjeg izumiranja, The U.S. Fish and Wildlife Service
hvata posljednje crvene vukove tijekom 1980-ih. U suradnji sa American
Zoo & Aquarium Association's Species Survival Plans, započinje za
programom uzgoja u zatočeništvu u zoološkim vrtovima, te je od tada
njihova brojnost u laganom porastu.


ETIOPSKI VUK:




Etiopijski vuk ili Abesinijski vuk(Canis simensis), jedna od najrjeđih
životinja na svijetu, ugrožena je od strane farmera koji koriste otrove
s ciljem zaštite svoje stoke.
To je prvi slučaj da vukovi, koji su od strane World Conservation Union
klasificirani kao "critically endangered" (kritično ugroženi), ubijeni
kao rezultat namjernog trovanja. Inače zaštitari okrivljuju otrove za
nestanak većine divljih životinja u zemlji, primjerice lavova.
"Ako se trovanje velikih predatora nastavi na području planina Bale,
ugroženost Etiopijskog vuka će doseći kritičnu razinu," rekao je Stuart
Williams, direktor programa za zaštitu etiopijskog vuka (Ethiopian Wolf
Conservation Programme EWCP).
Abesinijski vuk posebna je vrsta vuka, iako je tek nedavno priznat, jer
ga se ranije smatralo čagljem. Populacija Etiopijskog vuka trenutno
broji oko 550 jedinki od kojih većina nastanjuje Nacionalni park Bale u
planinskim predjelima jugoistočne Etiopije. Na svijetu, uz etiopijskog
vuka trenutno postoje još dvije živuće vrste vukova.


POLARNI VUK:




Polarni vuk nastanjuje područija surove Aljaske.Ima debelo bijelo krzno
koje je pruža ogličnu zaštitu od hladnoče, a i izvrsno je za
kamuflažu.Mnogi ljud misle da je život po snijegu težak za vukove, ali
baš suprotno to im ide u lorist.Zbog debelog krzna ne osjećaju
hladnoču, široke šape sprječavaju propadanje u snijeg, dok životinje
kojim se hrane imaju tanke noge i dubok snjeg im otežava bjeg.


ČOPOR:

Vukovi su kao i ljudi društvene životinje i poput ljudi koji žive u obiteljima vukovi žive u društvenoj strukturi

zvanoj vučji čopor. Čopor broji najmanje dva vuka (mužjaka i ženku) pa
sve do preko dvadeset životinja. prosječni čopor broji oko šest vukova.
U svojoj velikoj obitelji, svaki od vukova ima svoje mjesto u čoporu.




Čopor se sastoji od predvodničkog para (mužjaka i ženke) kojeg nazivamo
alfa par, nešto niži na hijerarhijskoj strukturi nalaze se beta vukovi,
a na najnižem položaju u čoporu nalazi se vuk kojeg zovemo omega.

Mnogi vjeruju da je vučji čopor uz čovjekovu obitelj, jedna od najtješnjih društvenih zajednica.


Vođa čopora:

Vođa čopora može biti mužjak ili ženka, prije su znanstvenici mislili
da samo mužjaci mogu obavljati ulogu vođe čopora, ali su kasnije
otkrili da u gotovo 50% slučajeva ženka predvodi čopor. Premda to ne
izgleda tako, autoritet vođe čopora se ne zasniva samo na načelu jačega
već se predvodnik nameće svojim snažnim samopouzdanjem kojim odiše
svaki njegov čin i svojim ponašanjem koje je tako odlučno da uspijeva
pridobiti cijeli čopor. Vođa održava red u čoporu psihički i fizički
podčinjavajući ostale vukove. On je taj koji predvodi lov, koji jede
prvi i jedna od velikih povlastica alfa para jest da se oni jedini u
čoporu mogu razmnožavati. Svoj položaj vođa čopora nije dobio do smrti,
dapače vrlo se lako može dogoditi da izgubi svoj status.

Hijerarhija čopora se tako mijenja svaku godinu omogućavajući svojim
članovima da poboljšaju ili pogoršaju svoj status. Pri stvaranju
hijerarhije veliku važnost imaju tzv. ritualne borbe. Iako one kod
ljudi mogu stvoriti dojam nasilništva, one su zapravo dio složenog
društvenog jezika.



Teritorij:

Vukovi obično borave na jednom području koje smatraju svojim
teritorijem, i kojeg brane od drugih vukova. Obrana svog teritorija
pretežno se svodi samo na zastrašivanje uljeza režanjem i kešenjem
zubi. Ponekad ukoliko se odvažniji uljez usudi prkositi upozorenjima
može doći i do fizičkog sukoba. Tada cijeli čopor organizirano brani
svoje područje i u organiziranoj potjeri nastoji istjerati uljeza van
svog teritorija - "kraljevstva". Ponekad se može dogoditi da se
područje jednog čopora djelomično preklapa sa područjem drugog čopora,
ali različiti čopori obično izbjegavaju jedni druge po svaku cijenu.

U normalnim okolnostima teritorij jednog čopora ostaje u nasljedstvu
generacijama potomaka. Mladi vučići nasljeđuju svoju djedovinu od
svojih roditelja


PREHRANA I LOVNA STRATEGIJA:




Vuk - najneuhvatljiviji grabežljivac na svijetu. Ljudi su ga stoljećima
pokušali istrijebiti i izbrisati sa lica zemlje, ali on je uvijek
pronalazio odgovor i opstao do današnjih dana. Lovac, tako inteligentan
i sposoban da su u davnini ljudi slijedili njegove trgove i hranili se
njegovim ostacima, tako snažan da
može oboriti žrtvu i do deset puta težu od sebe.
Njegov položaj u hranidbenom lancu se nalazi na samom vrhu, te stoga
vuka nazivamo top predatorom. Hrani se pretežito krupnom divljači,
poput jelena, srna, divljih svinja, pa čak i bizona. U oskudnijim
vremenima ne smeta im ni lov na zečeve, vjeverice, patke, guske i
ostale ptice. Kad stvarno teško pronalaze plijen mogu jesti i miševe,
neke insekte pa čak i bobice.
Uloga vuka u zdravom ekološkom sustavu je vrlo važna. Vuk je selektivni
lovac. Iako može uhvatiti zdravu životinju on pretežito lovi stare,
bolesne ili slabe životinje sudjelujući tako i u njihovoj evoluciji,
jer ostavljaju zdravije i snažnije primjerke da se reproduciraju.
Primjerice, malo je snaga grabežljivca tako izbrusila svoj plijen kao
što je vuk Kanadskog jelena. Od veličine, brzine, skladnosti, pa sve do
oštrih kopita brzih poput munje. Jelen svu svoju izvanrednu građu
uvelike duguje tomu što su ga stoljećima žestoko progonili vukovi.




Iako je suprotno vjerovanju, vuk kao lovac ima nizak postotak
uspješnosti. Računa se da tek jedan od dvanaest pokušaja lova završava
uspješno.
Bez hrane mogu izdržati i do dva tjedna, ali kad napokon uspiju uloviti
plijen mogu odjednom pojesti i do 10 kg mesa. Kada hrane ima u izobilju
vukovi će jesti više da nadoknade duga razdoblja gladovanja i naprave
zalihe za neka lošija vremena. Ono što ne uspiju pojesti često sakriju
za kasnije, a ponekad i od njihove lovine imaju koristi i strvinari,
primjerice Bjeloglavi sup, ali i manji grabežljivci poput lisica i
kojota.
Život vukova nije nimalo lagan. Gaze ih, udaraju i bodu rogovima.
Tijekom lova zadobivaju ponekad i smrtonosne udarce rogovima i
kopitima. Istražujući lešine uginulih vukova znanstvenici su otkrili da
na gotovo svakoj lešini postoji neka zarasla ozljeda, bilo da se radi o
zarasloj slomljenoj nozi, ramenu ili frakturi lubanje. Sve su to
ozljede nastale tijekom lova.
Ponekad nam se njihov način lova može činiti previše krvoločnim, ali
oni ne dobivaju poput nas meso u konzervama, već se svaki put za hranu
trebaju dobro namučiti, pritom riskirajući čak i svoj život.


Lovna strategija:

Vukovi love organizirano i u čoporima. Tijekom love cijeli vučji čopor
se doima poput usklađene momčadi, te se izvanredno dobro razumiju. Lov
predvodi Alfa, predvodnik čopora. Temeljni princip zajedničkog lova
jest:
1. 1. pronalaženje i uočavanje lovine
2. 2. probno testiranje lovine
3. 3. potjera i okruživanje lovine
4. 4. napad i rušenje lovine




U slučaju uspješnog lova, sam proces izgleda ovako: Vukovi uočavaju
tragove plijena, pomoću mirisa ili tragova na zemlji. Kombiniraju svoje
nevjerojatno osjetilo njuha zajedno sa osjetilom sluha koja im pomažu
da pronađu plijen. Nakon uočavanja trgova moraju brzo i tiho pronaći
plijen. Kada ga uoče prilaze mu tiho, da ga ne uznemire, te ukoliko je
životinja sama okružuju je i napadaju. U slučaju da se radi o krdu
životinja, primjerice bizona, tiho im prilaze i obilaze ih kao da ih ne
zanimaju, a zapravo mjerkaju svaku pojedinu životinju tražeći neku
slabost. Kada primijete životinju koja nije u najboljem stanju uhvate
je u ciljnik i tada započinje pravi lov. Iz laganog kasa prelaze u puni
galop tjerajući krdo i pokušavajući izdvojiti i izolirati životinju na
koju su se namjerili. Ma koliko se trudila odabrana životinja im ne
može izbjeći, vukovi prate baš nju i što god ona pokušavala ne može im
pobjeći. Kada je napad uspješan životinja brzo ugiba.
Ali u mnogo slučajeva lov nije uspješan. Ili će plijen uočiti vukove i
pobjeći, ili će se u slučaju većeg plijena poput bizona ili američkog
losa, životinja pokušati obraniti i otjerati vukove. Ukoliko se
životinja bude dobro borila, vukovi će odustati i potražiti lakšu
lovinu.
Vukovi su oportunisti i znaju kada treba odustati i potražiti lakšu
lovinu, i ne trošiti uzalud dragocjenu snagu na neuhvatljiv plijen


Probavni sustav:



Kad konzumiraju ulovljenu lovinu, kidaju meso, jako malo žvaču te
gutaju cijele komade mesa. Vukovi pojedu gotovo cijelu lovinu, osim
kostiju i želudca. Kada ne mogu odmah pojesti cijelu lovinu, ostatak će
spremiti za kasnija sušnija vremena. Vuk kao mesojed ima prilično
drugačiji probavni sustav od našeg. Njihov jednostavan želudac je
sposoban probaviti velike količine mesa brzo i učinkovito. Za razliku
od nas ne mogu obogatiti svoj jelovnik sa voćem, travom ili drugim
povrćem. Moraju piti jako velike količine vode da potpomognu bolju
razgradnju i probavu.
Nakon što uspješno pojedu svoju lovinu, vukovi će provesti ostatak
vremena odmarajući se, spavajući ili će se vratiti u jazbinu i donijeti
hranu za gladne vučiće ili ostale članove čopora koji nisu sudjelovali
u lovu.